Osmi povjerenik

"Na Trećić, najudaljeniji naseljeni hrvatski otok, dolazi po kazni Vladin osmi po redu povjerenik, Siniša Mesnjak. Njegov zadatak je organizirati izbore i legalnu lokalnu vlast. Mladom političaru stvar se čini više nego jednostavna, ali Trećić je sve drugo od običnog jadranskog otoka..." Na ovakvom zapletu počiva jedan od najnagrađivanijih romana u suvremenoj hrvatskoj književnosti, "Osmi povjerenik" Renata Baretića. Nagrade "Vladimir Nazor", "Ivan Goran Kovačić", "August Šenoa" i "Ksaver Šandor Gjalski" redom su tako dodijeljene djelu opisanom kao "sjevernjački urnebesno tužna i južnjački beznadno smiješna autobiografska proza". Živopisan Baretićev svijet, utopistički i neposlušan, svijet koji ne želi da se njime vlada, na sceni teatra u Frankopanskoj iznova je stvorio Saša Anočić, redatelj hit-naslova poput "Kauboja", "Smisla života gospodina Lojtrice", "O medvjedima i ljudima"... Ovaj projekt "klasičniji" je od navedenih utoliko što počiva na već ispisanom tekstu, u dramatizaciji redatelja i Dore Delbianco, no istodobno pruža i dovoljno autorske slobode te mogućnosti za eksperiment - a Baretićev je predložak silno zaigran i neobuzdan - i "stvaranje ni iz čega". Priča je ovo "o svijetu oko nas, o tome što se događa kada premijer ne odgovara na seljulafaun (hrv. mobitel), čemu u ovoj zemlji služe zakoni, što radi obavještajno podzemlje..."

"Sjajan roman Renata Baretića o mladom političaru u usponu, koji po kazni dolazi na zabačen otok neobičnih stanovnika za koje je vrijeme stalo, pokazao se dobar izbor za redatelja Sašu Anočića koji voli pomaknute priče i sudbine. Poetika crtića i blagog nadrealizma te smisao za kreaciju toplih ljudskih odnosa koji karakteriziraju Anočićeve predstave i ovdje funkcionira, naročito u grupnim scenama otočana koji se opiru racionalnom poretku civilizacije. (...) Janko Rakoš u ulozi mladog karijerista dobro sa sebe ljušti početnu histeriju vanjskog svijeta i prepušta se toplim i neobičnim ljudima poput Tonina, rekli bismo Božjeg čovjeka, kojeg sjajno igra Enes Vejzović." (Gordana Ostović, Jutarnja kronika Hrvatskog radija)

"Sjajan je Enes Vejzović kao iskreni i neiskvareni Tonino..." (Bojana Radović, Večernji list)

"Rakošev zadatak bio je stvoriti svojevrsnog suvremenog i ciničnog Peera Gynta, u čemu on uspijeva onoliko koliko ga ne sprečavaju starice Ivane Roščić, Slavice Knežević i Svena Šestaka, ili, prije svih, legendarni Tonino, jedna od najboljih i najpogođenijih uloga apartnog Enesa Vejzovića u njegovoj dosadašnjoj karijeri. Ranko Zidarić kao veseli Bosanac Selim i Barbara Nola u ulozi još veselihe Zehre, detaljno su izrađeni dodaci osnovnom Trećićkom postulatu - sve nemoguće je moguće, jer je jedino realno." (Igor Ružić, T-portal)

"Kompletna "Gavellina" ekipa glumaca, predvođena odličnim Jankom Rakošem kao povjerenikom Sinišom i podjednako dojmljivim Enesom Vejzovićem kao nekom vrstom ultrapristojnog mediteranskog zen-učitelja Tonina, istinski uživa u inscenaciji Baretićeva teksta. Na svim je glumačkim dionicama uspostavljeno dragocjeno načelo igre. Ono vrijedi i kad glumci izvode žestoke provale ljutnje, kao u slučaju Hrvoja Klobučara (orkanski gnjevan i primitivan premijer) ili pak Filipa Šovagovića (Toninov bolno autokratski, nasilnički otac). Vrijedi i onda kad igraju neku vrstu čarobnjaka, primjerice u izvedbi dojmljivo dostojanstvenog Svena Medvešeka (Svjetioničar) ili lokalnog vladara u sjeni, Selima Ferhatovića, u interpretaciji maštovitog i duhovitog Ranka Zidarića." (Nataša Govedić, Novi list)