Prijevod: Nikica Petrak
Redatelj: Ivan Leo Lemo
Dramaturginja: Ana Tonković Dolenčić
Scenografkinja: Vesna Režić
Kostimografkinja: Danica Dedijer
Autor glazbe: Luka Kunčević
Scenski pokret: Dubravka Ostojić

Igraju:

La Marquise de Mertevil: Jelena Miholjević
Madame de Volanges: Marina Nemet
Cecile de Volanges: Barbara Prpić
La vicomte de Valmont: Ranko Zidarić
Azolan, njegov sluga: Janko Rakoš
Madame de Rosemonde: Nada Subotić
La presidente de Tourvel: Barbara Nola
Emillie, kurtizana: Ana Begić
Le chevalier Danceny: Sven Šestak

Premijera: 01. listopada 2004
Posljednja izvedba: 11. lipnja 2005
Broj izvedbi: 31

Drama "Opasne veze" Christophera Hamptona nastala je 1985. godine po romanu Choderlosa de Laclosa, objavljenom 1782. Moralna pokvarenost francuskog društva 18. stoljeca od Hamptona je prepoznata kao svevremena, što je, zahvaljujuci i intrigantnom zapletu prepunom ljubavno-erotskih epizoda, potvrdeno uspjehom od gotovo 2000 izvedaba na West Endu, ali i mnogobrojnim filmskim adaptacijama, od kojih je vjerojatno najpoznatija ona Stephena Frearsa iz 1988. godine, s Glenn Close, Johnom Malkovichem i Michelle Pfeiffer u glavnim ulogama. U režiji mladog Ivana Lea Leme, "Gavelline" "Opasne veze" pomocu prošlosti žele pokušati propitati sadašnjost u kojoj su, kao i kod de Laclosa i Hamptona, prijevara i obmana uvriježen, a ponekad i dominantan nacin komuniciranja izmedu ljudi, a društvo je bešcutno, okrutno i "prepuno nedosljednosti".

"U suvremenoj vizuri XXI stoljeća, u izvrsnoj interpretaciji Jelene Miholjević, markiza de Merteuil više je boginja osvete muškome rodu i slabostima ženskoga spola, nego nekarakterna i okrutna spletkarica zbog čijih igara su uništena dva života. Kao suvremena feministička amazonka, u naponu svoje okrutne snage, zrele ljepote i lukavosti proizašlih iz životnih iskustava besramnih društvenih igara na najvišoj razini, markiza de Merteuil Jelene Miholjević dominira predstavom od prve do posljednje scene, do posljednjeg slova koje upućuje Valmontu." (Bosiljka Brajčić, "Fokus")
"Čini se da je Lemo nastojao scenski osmisliti upravo navedenu teatralizaciju i artificijelnost, što je osobito došlo do izražaja u atraktivnoj kostimografiji u stilu osamnaestog stoljeća Danice Dedijer, pompoznoj glazbi Luke Kunčevića, te vizualno efektnoj scenografiji Vesne Režić, čiji je temeljni motiv poigravanje zastorima koji dijele scenski prostor na nekoliko razina." (Tatjana Gašparović, "Slobodna Dalmacija")