Crne oči

Iznimno plodan osječki književnik Davor Špišić, prozaik i dramatičar, u kazalištu "Gavella" je već postavljan - njegova, "Marinom Držićem" nagrađena, drama "Alabama" bila je voljena od publike i cijenjena od kritike. Nastao po narudžbi teatra u Frankopanskoj, najnoviji Špišićev tekst nije samo posveta, već i svojevrsna novodobna "dramska reakcija" na legendarnu predstavu ovog kazališta, "Sokol ga nije volio" Fabijana Šovagovića. Iznad svega, "Sokol" je bio moćna priča, ispisana perom jednog od naših najvećih glumaca, koji je u njoj odigrao i jednu od svojih najboljih uloga. Poput Šovagovića, i Špišić radnju smješta u ambijent koji odlično poznaje, u Slavoniju, samo u onu '90-ih. Dvije obitelji, jedna hrvatska i jedna srpska, neraskidivo su povezane i kontekstom rata zavađene; u kompozicijski izuzetnoj dramskoj strukturi, Davor ih Špišić zbližava i udaljulje, da bi ih doveo u situaciju iz koje, jasno je, nema nikakvog drugog izlaza osim tragedije. Kao i u "Alabami", i ovdje je tragičnost cjeline omekšana toplim humorom i majstorski oblikovanim dijalozima, u kojima živi jedinstvenost slojevitog slavonskog mentaliteta.
Dražen Ferenčina već je režirao Špišićeve tekstove, a s "Crnim očima" pozvan je iznijeti te preispitati bolnu priču jednog po mnogo čemu specifičnog podneblja, u doba kad tamo nije bilo nimalo lako (pre)živjeti. Rat u Hrvatskoj još uvijek je, bez sumnje, aktualna i interpretativnim mogućnostima bogata tema, dosad dramski uglavnom zapostavljana. Pritom joj ovaj tekst prilazi sa strane s koje politika ne želi ili nije u stanju: s ljudske. Jer iza globalnih previranja i sukoba uvijek je sudbina čovjekova; on je taj koji trpi posljedice odluka što ih moćnici donose na nekim, u pravilu sigurnim mjestima. Iza globalnog dobitka osobni je gubitak - tamo je skriveno najranjivije mjesto svake slobode, kao i svake države. "Crne oči" hrabro zaranjaju u taj prostor, ukazujući se kao potresna drama, sposobna preko običnog, svakodnevnog, "malog", govoriti o općeljudskom i "velikom".

Nagrade:

"Gavella i Europlakat Fair", 2012.
- najbolja glumica u premijernim predstavama sezone 2011./2012.: Slavica Knežević
- najbolji glumac u premijernim predstavama sezone 2011./2012.: Darko Milas

"Kada nakon predstave muk do pljeska potraje onih nekoliko značajnih trenutaka, znak je to publike pod dubokim dojmom, one koja se ne može istog trenutka iz priča na sceni vratiti u stvarnost. U subotu navečer premijerna je publika u "Gavelli"... tih nekoliko sekundi iskoristila da obriše suze. (...) Tekst Davora Špišića sjajan je u svojim slojevima, ali i u svojoj jednostavnosti. U njemu nema pravih i krivih, ništa nije crno i bijelo..." (Bojana Radović, "Večernji list")

""Crne oči" je predstava koja govori hrabro o jednom vremenu, bez blagonaklonosti, već s mnogo dobrog vida, pa i anticipacijom događaja koji će tek doći. ... Ono što je kod teksta "Crne oči" nepobitno kvalitetno, nisu samo živi nerijetko duhoviti dijalozi, narodski iskreni i topli, neuništivi u svojoj praiskonskoj tuzi, već i unutarnje poštenje, plastičnost prema tretiranju događaja, nezauzimanje definitivnih odgovora i čvrstih strana. Kako ostati na kraju dobar čovjek, kao da se pitaju i pisac i redatelj, kad je sve protiv čovjeka." (Helena Braut, "Vjesnik")

"Darko Milas u ulozi slavonskog patera familiasa doslovno je izgarao..." (Matko Botić, KAZALIŠTE.hr)

""Crne oči" govore o vremenu i događanjima koje bi mnogi rado potisnuli, najviše zbog toga što govor o boli - boli. No terapeutska vrijednost kazališta krije se upravo o tome da se kroz dijalog progovara o akutalnoj traumi kako bi se njezina oštrica otupila i kako bi organizam, ponavljajući traumu kroz govor, njen veći dio odbacio i okrenuo se od prošlosti prema sadašnjosti i budućnosti." (Želimir Ciglar, "Vijenac")