Redatelj: Marco Sciaccaluga
Prevoditelj: Vladimir Gerić
Scenograf: Jean - Marc Stehlé
Kostimografkinja: Marita Ćopo
Autor glazbe: Arturo Annecchino
Dramaturški suradnik: Dubravko Mihanović
Savjetnik za scenski govor: Tomislav Rališ
Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
Glavni slikar: Damir Medvešek
Korepetitorica: Ivana Srbljan
Prevoditeljica na probama: Dunja Bakić
Fotografije: Sandra Vitaljić
Vizualni identitet predstave: Vanja Cuculić / Studio Cuculić

Igraju:

Cléante, Orgonov šurjak: Sven Šestak
Gospođa Pernelle, Orgonova majka: Dubravka Miletić
Orgon, Elmirin muž: Enes Vejzović
Elmira, Orgonova žena: Nataša Janjić
Damis, Orgonov sin: Filip Križan
Mariana, Orgonova kći, zaljubljena u Valérea: Ivana Roščić
Valére, Marianin prosac: Hrvoje Klobučar
Tartuffe, lažni pobožnjak: Ozren Grabarić
Dorina, Marianina družbenica: Dijana Vidušin
Gospodin Loyal, sudski činovnik: Nenad Cvetko
Redarstveni dočasnik: Đorđe Kukuljica
Flipota, sluškinja gospođe Pernelle: Ivana Bolanča / Ana Kvrgić

Inspicijentica: Ina Krklec / Snježana Majdak
Šaptačica: Snježana Majdak

Premijera: 10. rujna 2010.
Posljednja izvedba: 4. prosinca 2013.
Broj izvedaba: 75

"Grandiozna je i složena poput labirinta palača njegove komike.", zabilježeno je jednom prilikom o djelu velikog francuskog i svjetskog komediografa, sina imućnog kraljevog tapetara, diplomom pravnika, a strašću glumca i pisca, Jeana Baptistea Poquelina, u povijesti književnosti zapamćenog kao Moliere. "Tartuffe", taj blistavi Moliereov obračun s licemjerjem - i to ponajprije vjerskim - jedan je od onih tekstova koji još uvijek, gotovo tri i pol stoljeća nakon svog nastanka, djeluje provokativno i izazovno, jurišajući sa scene na koroziju koja nagriza svako društvo, nekad i danas. Talijanski glumac i redatelj Marco Sciaccaluga, trajno vezan uz Teatro Stabile iz Genove, iza sebe ima više od 35 godina kazališnog iskustva, koje uključuje postavljanje tekstova Tolstoja, Machiavellija, Plauta, Millera, Corneillea, Sofokla, Euripida, Ibsena, Brechta, Racinea, Goldonija, Shakespearea, Becketta, Pirandella, Turgenjeva..., ali i Molierea, čije je "Učene žene" postavio 1977., a "Don Juana" 1999., dok je u "Tartuffeu", u predstavi legendarnog Benna Bessona premijerno izvedenoj 2000. godine, igrao ulogu Cléantea. Sciaccaluga režira i na pozornicama Catanije, Torina, Trsta, Venecije, Verone..., a za svoj je rad nagrađen priznanjem Talijanske udruge kazališnih kritičara, kao i Kazališnom olimpijskom nagradom, za režije Tolstoja, odnosno Millera.

Nagrade:

"Gavella i Europlakat Fair", 2011.
- najbolji glumac u premijernim predstavama sezone 2010./2011.: Ozren Grabarić

18. Festival glumca, 2011.
- "Fabijan Šovagović" za najbolje glumačko ostvarenje: Nataša Janjić

35. Dani satire, 2011.
- "Zlatni smijeh", glumačka nagrada: Ozren Grabarić

"Predstava koja ozbiljno i ciljano, s ironičnim redateljskim potpisom prilazi komadu i daje mu vrlo zarazni starinski štih, a time i određenu, pomalo zaboravljenu kvalitetu." (Helena Braut, "Vjesnik")

"Sciaccalugin "Tartuffe" maestralna je osuda licemjerstva, ostvarenje koje odlično pokazuje kako je Moliere bio i ostao bezvremenski, a bome i jedinstven u ismijavanju ljudske gluposti." (Zrinka Zorčec, "Vjesnik")

"Grabarić se fantastično snalazio u izvrsnom prijevodu Vladimira Gerića, nije repao s rimovanim brzim rečenicama, nije podilazio publici, ali je svakim izlaskom podizao temperaturu u gledalištu. Dostojnog partnera imao je u Enesu Vejzoviću kao Orgonu, kao i u temperamentnoj, putenoj Nataši Janjić kao Emliri. (Denis Derk, "Večernji list")

"Ozren Grabarić ponovo dobiva ulogu zbog koje se mora "presložiti" i predstaviti publici na neočekivan način, u tome uspijevajući okretnošću iznimno
inteligentne glumačke osobnosti. Grabarićev je Tartuffe svjestan svih obmanjujućih, patetičnih poza crkvene poniznosti i mučeničke skromnosti. Igra ih kao da je u pitanju velečasni Sudac, pardon, kao da je u pitanju majstorski baštinik komičarskih ostavština komedija dell'arte: izvana svetac, iznutra hlepac. (...) Redatelj Sciaccaluga vodio je Gavellin ansambl prema posve otvorenoj parodiji vjerske rigidnosti u čemu je, sudeći po dugačkom aplauzu, tijekom dvoiposatne predstave osjetno uživala i publika." (Nataša Govedić, "Novi list")

"Svakako otiđite pogledati "Tartuffea" kako svima sve brani u ime višeg cilja, a sam cijeni samo ono što se može staviti u se, na se i poda se. I dok ga gledate, zamislite da nije riječ o pobožnjaku, nego o državotvornom domoljubu, vođi oporbe, vladinom kritičaru iz neke nevladine organizacije, sindikalnom čelniku, šefu Svjetske banke ili predsjedniku Amerike - i sve će biti isto. Mi u očima Tartuffea ne smijemo ništa, a on smije sve, samo zato što je stavio masku na lice svoje pohlepe." (Boris Beck, Nacional.hr)

"Gledatelji su neprijeporno uživali u komičnim prizorima i dobro se zabavljali. Ima li štogod važnijeg i vrjednijeg od toga?"
(Igor Mrduljaš, "Hrvatsko slovo")

Video