Redatelj: Filip Šovagović
Asistent redatelja: Janko Rakoš
Dramaturški suradnik: Dubravko Mihanović
Scenografkinja i autorica crteža: Veronika Radman
Kostimografkinja: Marita Ćopo
Autori glazbe: Andrej Jakuš, Saša Miočić i Filip Šovagović
Band the Bond: Boris Leiner
Video i animacija: Josip Visković
Oblikovanje svjetla: Zdravko Stolnik
Suradnik za pokret:Pravdan Devlahović

Igraju:

Arterije Fraz Vraz Filipović:Janko Rakoš
Irena Fraz Vraz Filipović Povlaka Pavleka: Mirjana Majurec
Pizo Tetejac zvan Tesla: Đorđe Kukuljica
Leopoldije Sv. Munivrana: Ranko Zidarić
S. Habib: Ivana Bolanča
Mrkva: Enes Vejzović
Mirko Fraz Vraz Filipović: Franjo Dijak
Maja Fraz Vraz Filipović: Nataša Janjić
Kukananović: Dragoljub Lazarov
Producent Tarabamaločamunižabaderonjaogulinac: Marino Matota
Omazić: Siniša Ružić
Multipolarna Ticaklapalica: Ana Kvrgić
Mali Pavle: Nenad Cvetko
Dobri bubnjar: Boris Leiner
SBE (sasvim beznačajna epizoda): Filip Šovagović
Prosinečki: Robert Prosinečki

Mjesto radnje: Zagreb, Hrvatska
Mićula Mala, BiH
Vrijeme radnje: Nekad
Glazbena produkcija: Andrej Jakuš i Saša Miočić

Inspicijentica: Ina Krklec
Šaptačica: Snježana Majdak

Premijera: 29. siječnja 2009.
Posljednja izvedba: 19. lipnja 2010.
Broj izvedbi: 25

Ovaj "kazališni eksperiment", uprizoren na sceni autorovog matičnog teatra, nekonvencionalan je pozornički rad, žanrovski smješten negdje na pola puta između ispovijedne proze i drame. Oslikavajući hrvatsku stvarnost kroz dijaloge koji se doimaju poput stenograma situacija kakve nas svakodnevno zarobljuju i ne dopuštaju nam da "se uobličimo", "Ilijada 2001." osvaja humorom, toplinom, neposrednošću i, što je najvažnije, vjerodostojnošću. "Treba smislit' da se događa nešto lijepo.", zapisuje Šovagović u svom tekstu, deklarativno se odbijajući složiti s mišljenjem da je pesimizam naša nacionalna osobina te suprotstavljajući stvaranje-kao-princip takovrsnim stavovima. Angažman na koji smo pozvani stoga traži, kako od izvođača, tako i od gledatelja, živ dijalog, dakle i drugačije mišljenje, neslaganje, neposluh. "Svaki dan kada sam upadao u kazalište očekivao sam da bi se moglo dogoditi nešto, ali to nešto dogodilo bi se rijetko, gotovo nikada.", bilježi "Ilijada 2001.", najavljući se kao teatar koji vjeruje u maštovitost zbilje, iz prebogatog mnogoglasja svakodnevice pokušavajući stvoriti to prijespomenuto nešto, za inat toliko puta doživljenom ničemu.

Nagrade:

19. Marulićevi dani, 2009.
- nagrada "Marul" za najbolji praizvedeni tekst: Filip Šovagović

33. Dani satire, 2009.
- nagrada "Zlatni smijeh" za kostimografiju: Marita Ćopo

"Gavella i Europlakat Fair", 2009.
- najbolji glumac u premijernim predstavama sezone 2008./2009.: Franjo Dijak

"...ova predstava, što se kaže, predstavlja datum u suvremenom hrvatskom glumištu. U dramskom kazalištu "Gavella" vidjeli smo superioran nastup
jednog dosad podcijenjenog umjetnika. Vidjeli smo jedan nov redateljski rukopis, kakvog u hrvatskoj dosad nije bilo, i koji pravi slike i nosi senzibilitet 21. stoljeća. Filip Šovagović ujedinio je sve svoje talente pa stvorio koncentrirano scensko događanje od sat i četdeset minuta, koje ima epsku strukturu, lirske vrhunce i mnogo situacijskih bravura, a u kojem se jeza svakodnevice miješa s jednako poremećenim svijetom snova." (Tomislav Čadež, "Jutarnji list")

"Najveći teret je ponio, i to dobro, Janko Rakoš kao Filipović, što mu je omogućilo da u matičnoj kući odigra vrlo važnu rolu, možebitno i najvažniju od slavnih "Sluškinja". Enes Vejzović (Mrkva) u militarističkom gardu bio je iznimno dojmljiv, poigravajući se s imanentnom dijaboličnošću. Oduševio je iskrenošću Đorđe Kukuljica (Tesla)... (...) Kako je riječ o sve prisutnijemu "zabavljačkom teatru", kojeg nasušno nedostaje na hrvatskim pozornicama, za ukupni estetski dojam značajni su i šašavi kostimi Marite Ćopo ili, pak, glazba Andreja Jakuša, Saše Miočića i Filipa Šovagovića, te sudjelovanje glazbenika i bubnjara Borisa Leinera." (Helena Braut, "Vjesnik")

"Režijski je "Ilijada 2001." postavljena kao košmar, odnosno kao niz snovitih premiještanja protaonista po osobitom scenovidu privatnih i kolektivnih neuroza. Iako je ovaj postupak tumačenja teatra kao kutije čija pozornica sjedinjuje signale budnih i snenih shizovizija poznatih od renesanse, Filip Šovagović koristi ga najsličnije kinematografiji Slobodana Šijana: s točnim osjećajem za balkansku melankoliju apsolutnog gubitništva na svim frontovima." (Nataša Govedić, "Novi list")

"...autorski projekt Filipa Šovagovića u kazalištu "Gavella" predstava je koja će zasigurno razveseliti poklonike autorovog osebujnog smisla za humor... (...) Treba pohvaliti vizualni segment predstave, budući da scenografski elementi i crteži Veronike Radman i video projekcije / animacije Josipa Viskovića na maštovit i uvjerljiv način prate zbivanje na sceni" (Matko Botić, "Kulisa.eu")

Video

Sa podrškom

apple logo