Redatelj i scenograf: Samo M. Strelec
Prevoditelj: Tomislav Kuzmanović
Dramaturški suradnik: Dubravko Mihanović
Kostimograf: Leo Kulaš
Oblikovatelj rasvjete: Zdravko Stolnik
Jezična savjetnica: Đurđa Škavić
Asistent scenografa: Goran Jerosimović
Asistentica scenografa: Ivona Pelajić
Fotografije: Sandra Vitaljić
Vizualni identitet predstave: Vanja Cuculić / Studio Cuculić

Igraju:

Dr. sc. Vivian Bearing: Anja Šovagović Despot
Harvey Kelekian, dr. med.: Dražen Kühn
Jason Posner, dr. med.: Sven Šestak
Susie Monahan, viša med. sestra: Perica Martinović
Dr. sc. E. M. Ashford: Ingeborg Appelt
Gospodin Bearing: Dragoljub Lazarov
Laboratorijski tehničari, specijalizanti, studenti, tim za reanimaciju: Đorđe Kukuljica, Ozren Opačić, Ana Majhenić, Mirna Medaković, Damir Klarić


Inspicijentica: Ana Dulčić
Šaptačica: Andrea Glad

Premijera: 17. prosinca 2010.
Posljednja izvedba: 15. lipnja 2011.
Broj izvedaba: 18

Glavna junakinja komada, Vivian Bearing (igra ju Anja Šovagović Despot), sveučilišna je profesorica. Veliki je um, njena specijalnost su soneti metafizičkog pjesnika Johna Donnea, koji se u njima intenzivno i duboko bavi i smrću. Profesorica Bearing, dakle, zna sve o životu i o smrti, stručnjakinja je za to područje. A onda stiže dijagnoza: "Gospođo, imate rak." I sve što joj je dotad davalo sigurnost, sve će to sada pokazati tek svoju nemoć. Vivian, zapravo, o životu i o smrti ne zna ništa. U njoj se kovitlaju pitanja bez odgovora o vječnom antagonizmu između tijela i duha, fizike i metafizike, propadanja i trajanja, ali ne na teorijskoj i filozofskoj razini, ne, jer sad se radi o njenom životu i o njenoj smrti... Danas nam se često čini da je sve dostižno i dostupno, da se sve može kupiti, da se sve može čak i znati. Imamo osjećaj da smo živi jer kupujemo, trošimo, jer nas nazivaju "profesore", "gospodine", jer se identificiramo s time što smo u životu postigli, naučili, nakupovali, nabavili, prikupili, u sebi i oko sebe. Puni smo informacija o svemu. Što sa svim tim, kad gledamo smrti u oči? Je li naš um, kolikogod sjajan bio, sposoban dati odgovore na "konačna pitanja"? Što sam ja, kad sve to: znanje, titule, novac, nagrade..., postanu - u susretu s dijagnozom "neizlječivo" - tako beznačajni? "Ljudi umiru, a nisu sretni.", odgovorio je Camus na pitanje koja je po njemu glavna značajka 20. stoljeća. Margaret Edson je uoči novog stoljeća, "teškoj" temi usprkos, napisala "lako probavljiv" komad. "Duh" je, naime, na mnogo mjesta ironičan, često i humoran tekst, koji sukob "tijelo - duh" dovodi do ekstrema. "Kazalište je mjesto koje slavi Dobro, Istinito i Lijepo.", rekao je Claus Peymann. Vjerujemo da će glumci kazališta "Gavella" u "Duhu" prikazati i pokazati kako još uvijek ima Dobrote, Istine i Ljepote. Ponekad nam ta spoznaja dođe jako kasno. Ali bolje ikada, nego nikada.

"Glavnu ulogu "Gavelline" izvedbe nosi izvrsna Anja Šovagović, potresno hrabro prihvaćajući situaciju poljuljane samosvijesti te postepenog zdravstvenog
poraza svoje junakinje. Šovagovićeva igra doktoricu književnosti Vivian Bearing kao moćnu kombinaciju arogancije, učenosti i diskretne zafrkancije, kao i da je borba sa smrću malo kompliciranija partija šaha, u kojoj je najvažnije ne gubiti koncentraciju, dostojanstvo te pažljivo doziran smisao za humor. (...) Sjajnu ulogu ostvaruje i Sven Šestak kao prirodoslovni dvojnik glavne junakinje. (...) krucijalnu ulogu ove predstave. uz Šovagovićevu i Šestaka, fantastično je odigrala Ingeborg Appelt, spajajući i svojoj heroini nekoliko mentorskih profila (starije znanstvenice, majke, bake). Prizor u kojem Appelt čita dječju priču umirućoj kolegici toliko je razdiruće prisan da nikoga u gledalištu ne ostavlja ravnodušnim." (Nataša Govedić, "Novi list")

"Predstava "Duh" izaziva silan osjećaj prepoznavanja na razini općeg iskustva svih koji su barem jednom bili ili ležali u bolnici, što je i najjači osjećaj (mješavina srdžbe i bespomoćnosti) s kojim se odlazi s predstave." (Helena Braut, "Vjesnik")

"Zato "Duh" na koncu ne govori o umiranju nego o životu. Ovakva kakava jest i u trenutku u kojem je nastala, predstava je neizgovorena posveta Marini Nemet, članici ansambla iz Frankopanske." (Igor Ružić, T-portal)

"Anja Šovagović Despot ostvarila je zapaženu ulogu kao Vivian Bearing, uvjerljivo i bez suvišnih glumačkih sredstava ocrtavajući egzistencijalnu nemoć vlastitog lika. Najpotresniji trenutak predstave bez sumnje je scena u kojoj protagonistkinja svakim mišićem svog tijela napokon priznaje bol i strah koji je razdiru." (Matko Botić, Kulisa.eu)

"Predstava o jednom pogrešno protumačenom zarezu iz desetog Donneova "Svetog soneta" (Death, be not proud...) s početka sveučilišne humanističke karijere pretvara se u predstavu o pogrešno vođenoj humanističkoj i medicinskoj znanosti, o zarezu koji nedostaje - o nebrizi za čovjeka, o bolničkim (ne)uvjetima, bešćutnim eksperimentima, o gubitku emocija u okrutnom svijetu karijerizma. Da je sudbinski zarez prepoznala publika, svjedoče uplakani gledatelji koji izlaze iz kazališta smrti i života, svjedočeći i o tome da Gavellino i gavelijansko poslanstvo ipak ima smisla." (Mira Muhoberac, "Vijenac")

Video