Redatelj: Dražen Ferenčina
Prevoditelj: Božidar Škritek
Dramaturg: Dubravko Mihanović
Scenografi: Dražen Ferenčina, Davor Molnar
Kostimografkinja: Marita Ćopo
Glazba: Igor Valeri
Scenski pokret: Maja Huber
Oblikovanje svjetla: Zdravko Stolnik / Tomislav Kobia
Savjetnik za mađioničarske trikove: Domagoj Ivanković
Asistent redatelja: Vanja Jovanović
Vizualni identitet predstave: Ivona Đogić Đurić / Crtaona Studio
Autor fotografija: Kristijan Cimer

Igraju:

Ranjevska, Ljubov Andrejevna: Sandra Lončarić
Anja, njezina kći: Antonia Mrkonjić
Varja, njezina pokćerka: Anja Đurinović Rakočević
Dunjaša, sobarica: Antonija Pintarić / Tara Rosandić
Gajev, Leonid Andrejevič, brat Ranjevske: Miroslav Čabraja
Lopahin, Jermolaj Aleksejević, trgovac: Ivan Ćaćić
Trofimov, Pjotr Sergejevič, student: Ivan Grčić
Simeonov-Piščik, Boris Borisovič, vlastelin: Duško Modrinić
Charlota Ivanovna, guvernanta: Antonija Stanišić Šperanda
Epihodov, Semjon Pantelejevič, blagajnik: Enes Vejzović
Firs, lakaj: Davor Panić
Jaša, mladi sluga: Aljoša Čepl

Inspicijent: Eduard Srčnik / Momir Mirković / Snježana Majdak
Šaptačica: Katarina Milićević

Premijera u Osijeku: 6. srpnja 2020., 20. Osječko ljeto kulture
Premijera u Zagrebu: 13. rujna 2020., dvorište Akademije likovnih umjetnosti, Ilica 85

Scenografija i kostimi izrađeni su u majstorskim radionicama HNK u Osijeku, pod vodstvom Davora Molnara.

                            

U ovom trenutku, kad s jedne strane, više ili manje artikulirano i autentično, zazivamo promjenu – društvenu, političku, ideološku, osobnu – a s druge je se pribojavamo, jer mogli bismo izgubiti neke udobnosti na koje smo navikli, "Višnjik" nam se ukazuje kao tekst koji progovara upravo o tome. O ljudima koji su se uljuljkali u ugodi i koji su, kako kaže Ljubov Andrejevna, "izgubili sposobnost promatranja stvari", te onima koji predlažu konkretne akcije i nude rješenja, no u svojoj pragmatičnosti nemaju ni vremena, ni afiniteta za sanjarenja i prisjećanja, za iracionalnost i žaljenje. Lopahin, zanimanjem ne slučajno trgovac, tako će reći: "Višnje rode jednom u dvije godine, a i s tim se nema kamo, nitko ih ne kupuje.", kao i: "Treba tu malo raščistiti, počistiti... Na primjer, recimo, srušiti sve stare građevine, eto, ovu kuću, ona ionako nije više ni za što, posjeći stari višnjik..." Argumenti vlastelina, još ne dugo vlasnika imanja o kojem je riječ, bit će: "...ja sam se ovdje rodila, ovdje su živjeli moj otac i majka, moj djed, ja volim ovu kuću, svoj život bez višnjika ne mogu ni zamisliti i, ako je već tako potrebno prodati ga, onda prodajte i mene zajedno s njim...", kako ne bez patetike veli Ranjevska...