Redatelj i autor dramatizacije: Saša Anočić
Dramaturginja: Petra Mrduljaš
Scenograf: Saša Anočić
Kostimografkinja: Marita Ćopo
Autor glazbe: Matija Antolić
Autorica video materijala: Jelena Sušac
Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
Suradnica za scenski govor: Ivana Buljan Legati
Asistent scenografa: Tomica Hrupelj
Vizualni identitet predstave: Vanja Cuculić / Studio Cuculić
Autorica fotografija: Vladimira Spindler

Igraju:

Melkior: Franjo Dijak
Maestro: Dražen Kühn
Ugo: Živko Anočić
Don Fernando: Amar Bukvić
Atma: Filip Šovagović
Vivijana: Dijana Vidušin
Fredi, Pukovnik, Ulični svirač, Sudac: Hrvoje Klobučar
Enka: Martina Čvek
Slijepac s vagom, Thérnardier, Orijaš, Major liječnik, Melankolik: Sven Medvešek
Njutanji, Mali, Kero: Nenad Cvetko
Kurt, Krele, prolaznik Brabonjak: Janko Rakoš
"Meksikanac", Vodnik 2, Vozač tramvaja, Čičak, Menjou: Andrej Dojkić
Prva prostitutka, Starija glumica, Mama Kurtova i Elzina: Natalija Đorđević
Cviker, Major obuke, Vodnik 1: Ivica Pucar
Plakater, Cikorije, Starčić, Vojnik seljak, Hermafrodit: Ivan Grčić
Luda pijanistica, Elza: Antonija Stanišić Šperanda
Druga prostitutka, Vodnik 3, Vojnik Mađar, Tartuffe: Andrej Kopčok
Mitar, Gospodin s cvijećem: Đorđe Kukuljica
Šofer, Mršavi student, Vodnik 2, Regrut 1, Maršal Dvora: Nikola Baće
Acika (bolničarka), Žena na ulici: Anja Đurinović Rakočević
Ulični svirači: Matija Antolić
Jeremija Bundalo

Inspicijentica: Snježana Majdak
Šaptačica: Andrea Glad

Prva proba: 24. listopada 2018.
Premijera: 22. veljače 2019.

Predstava traje 3 sata i 25 minuta, sa pauzom.

"Kiklop" Ranka Marinkovića neosporno se ubraja među klasična djela hrvatske književnosti 20. stoljeća, a neki ga smatraju i prvim postmodernim hrvatskim romanom. Na jednoj razini, "Kiklop" je omaž boemskom ozračju međuratnoga Zagreba u kojem je Tin Ujević pisao i obilazio kavane, što su bile poprišta intelektualnih nadmetanja jednog od posljednjih naraštaja umjetnika-erudita. U tom miljeu kreće se sada već gotovo arhetipski lik Melkiora Tresića, mladoga intelektualca u potrazi za identitetom, u isti mah zadivljena i zgađena plejadom likova s kojima se želi poistovjetiti, poput očinske figure pjesnika Maestra te zbunjujućeg Uga, istodobno neodoljivog, odvratnog i smiješnog. Na drugoj razini, roman je i ljubavna priča kojoj je u žarištu Žena-Nepoznanica. Melkior joj nadijeva ime Vivijana, prema francuskoj glumici Viviane Romance, stvarajući u umu i mašti utjelovljenje vječne žudnje koja poprima obrise niza mitskih i literarnih žena, budeći u Melkioru neizdrživu ljubomoru, ali i idealističku čežnju za ljepotom. Ovaj roman složene strukture može se čitati realistično, kafkijanski, pa čak i pirandellovski, a da se njegova slojevitost pritom ne iscrpi, čemu teži i nova scenska adaptacija – nakon više od četiri desetljeća – koju potpisuje redatelj predstave Saša Anočić...

"Saša je Anočić, u suradnji s dramaturginjom Petrom Mrduljaš (…) na kraju realizirao originalno ostvarenje za kazališne sladokusce koji su mogli uživati u pozitivnoj energiji cijeloga Gavellina ansambla. (…) Franjo Dijak, suptilan, krhke građe i senzibilan, iznimno talentiran glumac (…) Tresića (…) ostvaruje dosljedno, koncentrirano i začudno… Emotivno je i tjelesno kontrapunkt Dijakovu Melkioru Ugo maestralnoga Živka Anočića. U toj ulozi mlađi od braće Anočić doseže svoje glumačke vrhunce… U ansamblu gotovo nema slabe uloge, čini se kao da dišu kao jedno… Ističemo glumačku virtuoznost Svena Medvešeka i Janka Rakoša u više uloga, komedijske silnice Ivana Grčića i minijaturu Nikole Baće kao Maršala dvora na psihijatriji. (…) Predstava koja osvaja kazalište kazališnim,, a ne estradnim sredstvima." (Mira Muhoberac, Vijenac)

"Predstavu sidre pseudohistorijski kostimi Marite Ćopo, bogati, detaljni, fino ugođeni, neki i lirski značajni, s obzirom na lik. Dijana Vidušin dala je Vivijani aktivan ton, glumi da je glupa, seksipil koristi ironično, poigrava se glasom. Jako dobra igra. I Martina Čvek kao Enka igra sa zrncem soli, opire se pasivnom položaju lika mantinele-ljubavnice, Živko Anočić kao Ugo duhovito je smiješno-tužan, a tu Marinkovićevu smiješno-tužnost najbolje igra Filip Šovagović kao Atma. (Tomislav Čadež, Jutarnji list)

"Predstava počinje intrigantnom scenom u kojoj Melkior Tresić i Don Fernando u gledalištu raspravljaju o Hamletu, a nastavlja se obećavajućim stvaranjem atmosfere predratnog grada (koji možda i nije Zagreb), u kojoj prepoznajemo slike iz Marinkovićeva romana – prodavača novina, čistača cipela itd. Sve je u pokretu, scene se slijevaju jedna u drugu, u birtiji se raspravlja, pije i puši, bend svira (glazba Matije Antolića). Tu je i plakat s kukastim križem te u pozadini ogromno kiklopsko oko, kao naznaka nadolazećeg zla." (Nina Ožegović, T-portal)

"Konačno, kazališno uprizorenje ovog sjajnog i bezvremenog Marinkovićevog djela je izvrstan potez. (...) 'Gavellinu' Kiklopu trebamo poželjeti dug i uspješan kazališni život, puno gledatelja koji će nakon predstave ponijeti poneku poruku korisnu za navigavanje u vlastitim životima, ili poticaj za čuvanje vlastitih malih smjerokaza koji će ih distancirati od zvjerinjaka današnjeg doba." (Elizabeta Hrstić, PolitikaPlus)