29. svibnja 1953. godine, skupina mladih glumaca i redatelja, uglavnom "pobunjenika" iz Hrvatskog narodnog kazališta, na čijem je čelu, kao "primus inter pares", bio doktor Branko Gavella, preuzela je zgradu "Malog kazališta" u Frankopanskoj 10 i osnovala je Zagrebačko dramsko kazalište.

29. svibnja 1953. godine, skupina mladih glumaca i redatelja, uglavnom "pobunjenika" iz Hrvatskog narodnog kazališta, na čijem je čelu, kao "primus inter pares", bio doktor Branko Gavella, preuzela je zgradu "Malog kazališta" u Frankopanskoj 10 i osnovala je Zagrebačko dramsko kazalište. Zbog obnove prostora prva je predstava izvedena na gostovanju u Subotici, a naše je kazalište gledateljima otvorilo svoja vrata 30. listopada 1954., s predstavom "Golgota" Miroslava Krleže, u režiji Branka Gavelle. Kroz više od pola stoljeća trajanja i dosad preko 300 izvedenih premijera, teatar u Frankopanskoj izrastao je u jednu od najcijenjenih i najpostojanijih kazališnih kuća u Zagrebu i Hrvatskoj. 1970. ime mu je promijenjeno u Dramsko kazalište "Gavella", kojem je kasnije dodano i "gradsko", pa se danas nalazimo u Gradskom dramskom kazalištu "Gavella".

U prvoj sezoni Zagrebačkog dramskog kazališta Branko Gavella postavlja u "U logoru" i "Golgotu", Kosta Spaić režira Lorcu, Mladen Škiljan Steinbecka, a Dino Radojević Arthura Millera. Iz iduće sezone valja nam se prisjetiti Spaićevog suvremenog tumačenja Moliereova "Don Juana", kao i povijesne izvedbe Držićeva "Dunda Maroja", s integralnom verzijom izvornoga teksta. Uslijedit će, među ostalim, Moliereove "Scapinove spletke", u Škiljanovoj režiji, koje su, obišavši gotovo čitavu tadašnju državu, odigrane zavidnih 264 puta, postavljat će se Ionesco i Beckett, kao i niz domaćih autora, od Matkovića, Budaka i Kolara, do Gamulina, Ivaniševića, Božića i Kaštelana, a potkraj pedesetih svojim će se prvim režijama gledateljima predstaviti Georgij Paro i Tomislav Durbešić. Dovršivši u proljeće 1959. svoje dvije posljednje predstave, "Zatvorene sobe" Grahama Greena i Držićevu "Tirenu", Gavella napušta Zagrebačko dramsko kazalište. Nešto kasnije, 1962., nakon režije Čehovljeva "Galeba", odlazi još jedan od redatelja-osnivača, Mladen Škiljan. Iste godine umire doktor Branko Gavella. "Njegovim rođenjem 28. srpnja 1885. godine svijet je sigurno dobio nesvakidašnje dijete, a njegovom smrću 8. travnja 1962. izgubio nenadoknadiva genija.", puno godina kasnije bit će zapisano o Gavellinoj smrti. Međutim, sezona 1962. / 1963., što je možda paradoksalno, a možda samo dokazuje nepredvidljivost i neuhvatljivost kazališta, po mnogima je jedna od najuspješnijih u povijesti teatra u Frankopanskoj. Te sezone naime, među ostalim predstavama nastaju i Bettijeva "Korupcija u palači pravde", režiji Božidara Violića, O'Neillov "I ledar dođe", u režiji Koste Spaića, te Sofoklov "Kralj Edip", u režiji Dine Radojevića, koje se redom smatraju antologijskim ostvarenjima. U šezdesetima se gledateljima svojim režijama predstavljaju i Vanča Kljaković, čiji će "Jazavac pred sudom" Petra Kočića biti odigran 331 put, kao i Joško Juvančić i Tomislav Radić. I "dok je Gavella predstavom nastojao uvući gledatelja u univerzum djela, njegovi nastavljači žele predstavom potaknuti na što aktivniji odnos prema stvarnosti, gdje će ponovno naići na teatar kao na nezaobilazno mjesto svijesti o svom vremenu i prostoru."

1970. Dino Radojević režira Krležino "Kraljevo", koje će do 1982. igrati 173 puta, a na njegovu je inicijativu iste godine kazalištu u Frankopanskoj ime promijenjeno u Dramsko kazalište "Gavella". U tom desetljeću Miro Međimorec radi Pirandella, Petar Veček predstavlja se Bondom, Vladimir Gerić režira Feydeaua, a Kosta Spaić Držićevog "Skupa", također odigranog preko 100 puta. U sedamdesetima će se svojim režijama predstaviti Želimir Mesarić i Ivica Kunčević, bit će ovdje i Vlado Habunek i Bogdan Jerković, te ponovno Violić, Paro, Durbešić, Juvančić, Radić i Kljaković, a potkraj desetljeća tu režira i Marin Carić. Na repertoaru je Marinkovićeva "Glorija", "Matijaš grabancijaš dijak" Tituša Brezovačkog, Vojnovićeve "Maškarate ispod kuplja" i Krležin "Vučjak", izvode se Shakespeare, Schiller, Čehov, Moliere, Calderon, Strindberg, Brecht i von Horvath, ali i Budak, Bakarić, Jelačić Bužimski, Prica, Šnajder, Šorak, Senečić, Brešan...

I između 1980. i 1990. u kazalištu "Gavella" nastaju neke velike predstave: možda će nam prvi na pamet pasti Šovagovićev "Sokol ga nije volio", u režiji Božidara Violića, od 1982. do 1989. odigran preko 220 puta, a teško je ne prisjetiti se i "Ludih dana" Paola Magellija iz 1987., nastalih po Beaumarchaisovoj "Figarovoj ženidbi" i von Horvathovom "Figaro se rastavlja". Na samom početku toga desetljeća Radojević režira Shakespeareovog "Richarda II", a Kunčević "Henrya IV", 1984. pred gledatelje izlazi Radojevićev "San Ivanjske noći", 1985. Spaićev "Kralj Lear", a 1986. Večekov "Richard III". Pored Shakespearea, "rado viđen gost" u "Gavelli" tih je godina i Krleža. Tako je 1983. tu "Hrvatski bog Mars", u režiji Ladislava Vindakijevića, 1984. "Tajna barunice Castelli" Dine Radojevića, te Večekovi "Gospoda Glembajevi", 1987. Međimorec postavlja "Ledu", a od 1988. na repertoaru je "U agoniji", u Večekovoj režiji. Postavljaju se Begović i Matković, Strindberg i Ibsen, Dostojevski i Čehov, Gorki i Gogolj, Violić i Međimorec rade Havela, a Mesarić Schafferovog "Amadeusa". U osamdesetima, kao ni dotad, kazalište "Gavella" ne zaboravlja ni na suvremene domaće pisce, pa se ponovno izvode Prica, Brešan, Šnajder i Jelačić Bužimski, ali sad su tu i Ivšić, Bakmaz, Gavran i Lada Kaštelan.

Od devedesetih godina anasmbl teatra u Frankopanskoj broji 40-tak glumaca, među kojima je značajan udio onih mlađe generacije, što velikim dijelom oblikuje i repertoar naše kazališne kuće. Pluralizam koji obilježava to turbulentno desetljeće, vidljiv je iz velikog broja redatelja potpisanih pod predstave vrlo različitih poetika. U Frankopanskoj i dalje režiraju gotovo svi čije su predstave bile nezaobilazne i proteklih sezona, pa ponovno gledamo režije Spaića, Violića, Para, Međimorca, Juvančića, Kunčevića, Mesarića, Večeka, Carića i Magellija, ali između 1990. i 2000. ovdje režiraju i Dolenčić, Mužić, Nina Kleflin, Snježana Banović i Saša Broz, glumci Rade Šerbedžija i Mustafa Nadarević, stranci Warlikowski, Farr, Bagossy i Lorenci, a gledateljima kazališta "Gavella" predstavljaju se i Brezovec, Jelčić, Baletić i Stojsavljević, kao i mlade Hana Veček, Aida Bukvić i Nora Krstulović, te Nataša Lušetić i Emil Matešić. Dakako, ni ovo desetljeće nije nas ostavilo bez predstava kojih ćemo se rado prisjećati, od na mnogobrojnim festivalima redom nagrađivanih "Dunda Maroja" i "Glorije", preko "Breze" i "Ribarskih svađa", do nezaobilaznih "Mjesec dana na selu". Pored domaćih i stranih "klasika", kazalište "Gavella" i dalje nastoji ne zaboraviti na suvremenog domaćeg pisca, pa u devedesetima gledamo predstave nastale po tekstovima Bakmaza, Brešana, Paljetka, Jelačića Bužimskog, Vujčića, Matišića, Stojsavljevića, Lade Kaštelan i Ivana Vidića, koji i sad pozornicu ravnopravno dijele s piscima poput Držića, Krleže, Gogolja, Čehova, Turgenjeva, Ibsena, Strindberga, Brechta, Becketta ili Pirandella, te suvremenih Koltésa, Marbera, Arjounija ili Straussa...

I u novom, 21. stoljeću, teatar u Frankopanskoj ne odustaje od svojih programskih premisa, između ostalih ponudivši gledateljima i "Prije sna" Lade Kaštelan, Šovagovićeve "Ptičice" i Matišićeve "Sinovi umiru prvi", kao i, nešto ranije, praizvedbe dramskih tekstova Perišića, Vujčića, Ane Prolić, Zlatara Freya..., postavljani su Ives, Ayckbourn, Elton, Bernhard, Albee, Tabori, Hampton, von Mayenburg..., kao i Čehov, Ibsen, von Horváth, Krleža, Genet, Ionesco, Feydeau, Büchner, Euripid, Moliere, Iljif i Petrov, a zatim i Berkoff, McPherson, Sigurjonsson, Zelenka... Od premijera kazališta "Gavella" izvedenih u ovom desetljeću bilo bi nepravedno ne spomenuti i "Četvrtu sestru" Janusza Glowackog, u režiji Same M. Streleca, Puškinovu "Mećavu", u režiji Aleksandra Ogarjova, u zemlji i inozemstvu višestruko nagrađivani Shakespeareov "San Ivanjske noći", u režiji Aleksandra Popovskog, međunarodnu koprodukciju "Kaligula", u režiji Tomaža Pandura, Calderonov "Život je san", u režiji Renea Medvešeka, "Barbelo, o psima i djeci" Biljane Srbljanović, u režiji Paola Magellija, Krležine "Balade Petrice Kerempuha", u režiji Franke Perković, kao i Ibsenovog "Peera Gynta", ponovno u režiji Popovskog, te Molièreovog "Tartuffea", u režiji Marca Sciaccaluge, kao i praizvedbe tekstova Filipa Šovagovića ("Ilijada 2001."), Davora Špišića ("Alabama"), Ivana Vidića ("Dolina ruža")...

Uslijedili su, između ostalih naslova, i dugo igrana Krležina "Leda", u režiji Borisa Svrtana; "Nosi nas rijeka" Elvisa Bošnjaka, u režiji Krešimira Dolenčića; "Ženidba" N. V. Gogolja, u režiji u tom razodblju redovite suradnice kazališta "Gavella", Mateje Koležnik; potom "Prolazi sve" Dubravka Mihanovića, u režiji Olivera Frljića; "Crne oči" Davora Špišića i Dražena Ferenčine; "Antigona" Jeana Anouilha, u još jednoj režiji Aleksandra Popovskog; a u režiji Popovskog i međunarodna koprodukcija "Odisej", nastala po naručenom tekstu Gorana Stefanovskog; zatim "Fine mrtve djevojke" Mate Matišića i Dalibora Matanića; "Candide ili optimizam" po Voltaireovom romanu, u režiji Krešimira Dolenčića; višestruko nagrađivan "Zločin i kazna" po F. M. Dostojevskom, u dramatizaciji i režiji Zlatka Svibena; "Osmi povjerenik" Renata Baretića i Saše Anočića; još jedna nagrađivana uspješnica, "Tri sestre" A. P. Čehova, u režiji Slobodana Unkovskog; "My Little Corner of the World" Anice Tomić i Jelene Kovačić, po Fassbinderu; nagrađivana "Amerika" Franza Kafke, u režiji Janusza Kice; koprodukcijski Shafferov "Amadeus", u režiji Dore Ruždjak Podolski; "Hrvatski bog Mars", adaptacija Krležine zbirke pripovijedaka, iz pera Milana Markovića Matisa, a u režiji Sebastijana Horvata...

U više od 60 godina postojanja i teatru u Frankopanskoj se, kao i svakom kazalištu koje toliko traje, moralo dogoditi mnogo toga: obilježili su ih dolasci i odlasci glumaca, prisjećalo se "bolje prošlosti" i strepilo za "neizvjesnu budućnost", bilo je istinskog zajedništva i velikih predstava, kao i sukoba i kriza... No pored svega dobrog i lošeg što nam se dogodilo, najznačajnijom i najvrednijom doima se jedna "kvantitativna činjenica" - činjenica da smo, i nakon više od pola stoljeća, još uvijek tu, nastojeći ne zaboraviti, kako nas je podučio doktor Branko Gavella, temeljno naše uvjerenje: "umjetnički optimizam".