Redatelj: Attila Béres
Dramaturginja: Barbara Ari-Nagy
Scenograf: György Bátonyi
Kostimografkinja: Márta Pilinyi
Glazba: Kristóf Wéber
Igraju:
Liliom: Ferenc Köles
Julka: Mikold Darabont
Mariška: Adrienn Herczeg
Frajer: Zsolt Zayzon
Hugo: Tibor Urbán
Gospođa Muškat: Éva Füsti Molnár
Kapetan: Lajos Széll Horváth
Gospođa Hollunder: Katalin Sólyom
Berković: József Pilinces
Linzmann: Tamás Ujláb
Strugač: Gábor Bánky
Stipan Kadar: András Domonyai
Dr. Reich: Ernő Tóth András
Momak Hollunder: Tamás Benyovszky
Policajac: Attila Götz
Lujzica, sluškinja: Lilian Fischer

Uz priču koju je nazvao "Uspavanka", Molnár je zapisao: "Ova je priča pisana za udovice, da uspavaju svoje dijete, ili za dobru djecu, da uspavaju svoje stare i umorne roditelje. Treba je pričati tiho i tečno, na početku uzbuđeno, kao da je istinita. A kako se približava kraj, još laganije i tiše, da zaspi onaj kome je pričaju." Autoru se njegovo djelo isprva nije sviđalo, no kasnije je ipak sazvao svoje "noćne kolege" te im ga je pročitao pod, zapisano je, "svjetlom stare lampe". Ubrzo objavljeni tekst požnjeo je velik uspjeh, tako velik da su voditelji budimpeštanskog komediografskog teatra nagovorili Molnára da od te priče napiše kazališni komad, koji je 1909. pročitan pred publikom, a ubrzo je i praizveden. Uslijedio je, kao što je i običaj na kraju Molnárevih dramskih tekstova, happy end: svjetski uspjeh. (...) Priča o Liliomu, lumpen-proleteru gubitniku – no u dnu duše dobrom i čestitom čovjeku – koji zakazuje na svim životnim poljima, primjer je takozvane trivijalne (dramske) književnosti, jedno vrijeme prezreno žanra koji se, međutim, ponovo vraća na svjetske kazališne pozornice.